nedjelja, 01.04.2007.

Drugačija ljubavna priča (4.dio)

Bilo je to jednog popodneva kada sam se jako žurila jer sam(kao po običaju)jako kasnila ali sam ga ipak pustila unutra dok sam se spremala. Vjerojatno je krivo sve to protumačio pa je pošao za mnom u spavaću sobu, prišao s leđa i pokušao poljubiti kad sam se okrenula. Ja sam se toliko uplašila jer ga uopće nisam očekivala da sam odskočila, zapela za dasku za peglanje i pala na krevet. Bila sam samo u grudnjaku i suknji pa sam ga istog trena potjerala van iz sobe i stana. Nakon toga je nastavio dolaziti i ispričavao mi se zbog nezgodacije i nesporazuma i poslije nekoliko buketića cvijeća odlučila sam mu oprostiti(pa moja pošta je ovisila o tom čovjeku). Posjeti su se malo urijedili, pogotovo kad sam ga prestala puštati u stan sa izlikom da nemam vremena ili sa izlikom da on mora puno raditi te da ne želim da izgubi posao zbog mene. Još uvijek ponekad pokušava ući unutra ali ga(za sada)uspijevam glatko odbiti. Uglavnom, i danas je došao na moja vrata i bio je malo drugačiji nego inače. Na sebi nje imao uobičajeno poštarsko odijelo nego nešto nalik pravom odijelu i pravoj košulji s pravom kravatom. Začudila sam se jer ga nikad nisam vidjela tako sređenog. Bio je jako rumen(zapravo, kao inače, ali nisam bila naviknuta na ovakvo rumenjene u ovakvom outfitu) i ruke su mu drhtale i sav je bio nekako uplašen. «Luka, trebam tvoju pomoć!» bile su prve njegove riječi kada sam otvorila vrata i bez puno upozorenja mi je ušao u stan. Skoro je pao preko usisavača koji sam ostavila na sred hodnika malo prije. «Što je bilo? Što se događa?» pitala sam ga. «Imam velikih problema! Danas imam prvi spoj poslije ne znam ni ja koliko vremena i jednostavno ne znam kako da se ponašam, jeli dobro ovo što sam obukao, što da naručim, da je poljubim? Nisam znao kome da se obratim i ti si mi jedina pala na pamet kao osoba koja nema ništa pametno za radit a ima iskustva s tim stvarima!» Nisam znala trebam li ovo iskustvo shvatiti kao kompliment, ali ono da nemam što pametnije za radit bila je uvreda, bar mala jer imam šta za radit. pa spremala sam kuću danas, igrala se sudbine i upoznala(dobro, ne baš upoznala) čovjeka za kojeg ću se udat jednog dana. nastavak slijedi..

nedjelja, 18.03.2007.

Poruka svima:
NEMOJTE PREVARITI...PREVIŠE BOLI!!!!

ponedjeljak, 05.03.2007.

Drugačija ljubavna priča (3.dio)

Napokon je stigao i tramvaj za nazad u poznati dio grada gdje nije bilo ovoliko blata. Bio je gotovo skroz prazan. Sjedila sam i razmišljala o savršenoj kombinaciji suknje i košuljice kada mi je zazvonio mobitel. Bila je to moja najnajnajnajbolja prijateljica na svijetu, Inge. Upoznale smo se na jednom mom putu u Njemačku(inače je Njemica ali živi već 5god u Hrvatskoj iz razloga koji još nisam otkrila) i od tad smo nerazdvojne. Odlučila sam joj ne reći što se događa jer je cijela ova situacija od jutros bila presramotna. Moja draga Inge me je podsjetila da večeras imamo tzv. spoj na slijepo. Ona se trebala naći s nekim likom kog je upoznala, vjerovali ili ne, preko bloga. I kako se bojala da je tip možda neki freak ili da ne će imati o čemu pričati zamolila me je da idem s njom a njemu je rekla da i on povede nekog frenda kako mi ne bi bilo dosadno. Uopće mi se nije dalo ići ali sam joj obećala još prije tjedan dana tako da mi nije bilo druge nego da i ovo istrpim. Mislila sam si, ako ništa drugo, bar ću se najest i napit.
Stigla sam kući par minuta iza 2 popodne. Izlazak je bio zakazan za 9, s tim da sam žensko pa imam izgovor kašnjenja, dakle, moram se početi spremati u 8 kako bi stigla do 9 po Inge pa u neki slatki novootvoreni kaf u kojem sam bila prije nekoliko dana prije sastanka s nekolicinom nepoznatih ljudi. Dakle, kod kuće sam, napokon. Bila sam gladna k´o pas... Pojela sam prvo što sam našla a to su bili ostaci jučerašnje dostave pizze i mrtva legla na kauč. Upalila sam «Sex & The City»(inače najbolju seriju ikad snimljenu za ženski dio populacije) i zaspala kao klada. Probudila sam se oko 5, taman na vrijeme za obavit par kućnih poslova prije nego se počnem spremati. Upalila sam si neku glazbicu(ne znam što je bilo jer je bilo tako glasno da nisam uopće obraćala pažnju na glazbu koliko na ritam koji je savršeno usklađivao moje pokrete peglanja),brisala prašinu, peglala, malo usisavala(uz sve to dobro plesala tako da sam bila znojna, čupava i u trenirci)kad je netko pozvonio na vrata. Prvo nisam ni čula zvono jer je glazba bila toliko glasna, no poslije(ne znam točno koliko dugo zvonjenja)nekog vremena isključila sam glazbu i čula zvono. Nikad mi nije bilo neugodno otvarati vrata ovako neuredna jer sam se uvijek nadala nekom princu iz snova koji će se zaljubit u mene na prvi pogled i neće mariti za moju ružnoću tog trenutka. I imala sam pravo, ovaj put je opet bio na vratima čovjek koji se očito stvarno zaljubio u tu moju sliku jer je navraćao svaki dan po nekoliko puta, a ni sad kad nisam čula zvono(iz već navedenih razloga) nije odustajao. Doduše, onaj dio o princu iz snova ćemo preskočiti jer je bio sve samo ne lik iz bilo kakve bajke ili snova(osim možda bundeve iz Pepeljuge). Bio je to moj stari prijatelj, još iz školske klupe, Josip. Bio je nizak, debeo, a u zadnje vrijeme je počeo i ćelaviti. Bio je mojih godina i bio je moj poštar. Imala sam uvijek najmanje pošte u susjedstvu ali to ga nije omelo u svakidašnjem dolaženju na moja vrata(i po nekoliko puta)pa makar mi donosio i svoja pisma ili loše vijesti o vremenu. Prvih par puta sam bila uljudna i ponudila mu da uđe, čak sam ga i kavom i pićem počastila, kako bi se ispričali u časti školskih dana i kako bih pokazala svijetu i njemu(na kraju i samoj sebi) da pristojnost još uvijek nije izumrla u svijetu. No, njegovi posjeti su postajali sve češći, sve duži, sve dosadniji, sve manje tema za razgovor jer se zapravo u školi i nismo družili. Ja sam uvijek bila jedna od onih koja je voljela izlaziti i imala veliko društvo a on je bio jedan od onih dosadnih koji su se svima trpali i pokušali biti prijatelji svih a zapravo nikom nisu trebali jer su svakog ogovarali iza leđa. Uvijek(pa i sad) je imao glupe viceve, sve više je počeo pričati i ogovarati druge ljude a kada je počeo iznositi svoja mišljenja o odjeći mojih prijateljica i škole pomislila sam da je gay. Sve sam to trpila dok me jednog dana nije pokušao poljubiti(u usta).
nastavak slijedi...

ponedjeljak, 19.02.2007.

Drugačija ljubavna priča (2.dio)

Morala sam brzo smisliti plan, a kako sam inače jako domišljata i maštovita(uvijek smislim najgoru moguću opciju)odlučila sam se prvo i prvo ustati s mjesta(bolje se razmišlja kad stojiš, tako sam bar čula). I tako sam stajala u još uvijek pretrpanom tramvaju sa osjećajem da ljudi uopće ne izlaze iz njega nego cijelo vrijeme ulaze kako bi me namjerno gurali. Napokon sam smislila, svejedno mi je zašla sad ili poslije, ionako ne znam gdje sam. Stat ću na drugi kraj ceste i čekati tramvaj u idućem smjeru jer nisam imala dovoljno novaca za taksi. No, trenutno mi povratak kući nije bio ni približno najveći problem. Kad i kako ću ponovno sresti gospodina sa bijelim zubima, zapravo najbjeljim koje sam u životu vidjela. Vjerojatno su mu roditelji zubari. Ili je i sam zubar... To bi bilo divno! Takvog čovjeka se ne sreće dva puta u životu ali i to sam rekla već par puta. I tako sam se jedva izgurala i sišla negdje u nekoj pripizdini. Kako sam znala da je pripizdina?? Prvo što se dogodilo kad sam izašla bilo je to da sam praktično uskočila nogom u blato. Morala sam skakati jer su one jebene stepenice kojim ulaziš i izlaziš iz tramvaja previsoko postavljene od tla tako da moraš skakati. I tako, s blatnjavim bež cipelicama koje su mi išle uz prekrasnu smeđu mrlju od kave na bež kaputu krenula sam na pješački prijelaz koji je bio na samo par metara od mene. Prijeđoh cestu i što je moje budno oko ugledalo? Automat za kavu!! Kupila sam si drugu kavu ovog jutra i sjela na neku klupčicu na stanici kako bih razmislila što dalje. Kako bih mogla doći do jebača??(do sada sam ga već ovako nazvala) Hm, mogla bih nazvati informacije i pitati broj od najzgodnijeg zubara u gradu ali ne vjerujem da bi to upalilo, iako bih opet profitirala jer bih dobila broj od vjerojatno jak zgodnog čovjeka. Mislila sam si, mogu ja i nešto bolje smisliti. Brzo sam pogledala na sat i shvatila da je već pola 11 u jutro i kako ništa ne ću više stići obaviti ali nema veze. Pokušavala sam se sjetiti kada sam ga vidjela. Dok sam tražila mobitel po džepovima(a bio je u torbici) na pamet mi je pala savršena iako pomalo očajnička ideja: sutra u pola 11 ću čekati tramvaj na istoj stanici na koju sam prije pola sata upala u potrazi za čovjekom iz mojih snova, iz mojih maštanja, iz mojih vlažnih buđenja u tople jutarnje sate. Uglavnom, bila sam sva uzbuđena i jedva sam čekala da se sutra uputim. Do tada je trebalo smisliti što ću obući i sve ostalo.nastavak slijedi...

utorak, 13.02.2007.

Drugačija ljubavna priča (1.dio)

Vjerujući u ljubav na prvi pogled potrčala sam za tim jednim pogledom. Jedan jedini pogled bio je dovoljan da me strpa u Vrapče ili neku sličnu ustanovu. Nisam više o ničem razmišljala, ni kako ću stići obaviti i naučiti sve što sam si isplanirala za danas, ni da držim vruću kavu u ruci koju sam prije samo par minuta na silu izvukla iz automata(morala sam 3 puta nogom udariti u njega, no o bolovima se nije dalo govoriti) jer sam ujutro zaboravila svoju dozu. Trčala sam za tim jednim osmjehom koji sam jedva i primijetila jer su prozori tramvaja u kojem je sjedio bili jako zamagljeni. I tako sam trčeći za tramvajem mislila o bivšem profesoru i tjelesnog koji mi je govorio da se za dečkima ne trči, već samo za tramvajem(i na tjelesnom, naravno). U ovom slučaju sam imala izgovor za trčanje za dečkom, bio je zapravo u tramvaju, tako da sam trčala za tramvajem a ne dečkom, ili tako nekako.
Znala sam da je sudbina ovog puta na mojoj strani jer je prometna gužva bila za poludjet tako da se tramvaj svako malo zaustavljao i pružao mi određenu prednost. Prvi put sam u životu osjetila da je sve na svome mjestu, da je to ona ljubav na prvi pogled koja me je gledala tako nježno i tako, pa, s ljubavlju.. Prvi put sam imala osjećaj da je sudbina, zapravo, na mojoj strani i da se ne poigrava sa mnom kao inače. Da, da, sve je bilo kako treba, osim što je vani bilo hladno za popizdit!!
Napokon sam došla do stanice. Tramvaj se zaustavio i još jednom sam u prolazu uhvatila onaj poznati blagi smiješak. Osjetila sam nešto lijepo oko srca (ili možda malo niže dolje). Uglavnom, popela sam se u tramvaj i umjesto da sam ušla na zadnja vrata, gdje je ON sjedio, ja sam idiJot ušla na prednja kako bih glumila poštenog građanina i platila kartu. Nisam znala ni u kom smjeru tramvaj ide ni ništa, tako da sam odlučila sići na njegovoj stanici ma gdje to bilo(a za natrag ću se već nekako snaći, pa za čeg postoje mobiteli?!). Sada sam se morala gurati(kava mi je ispala dok sam trčala)kroz prepun tramvaj ne bih li mu došla što bliže. Nisam znala što bi u sljedećem trenutku, što da napravim u trenutku kad ga vidim i stanem pokraj njega.. Nisam bila tip cure koja će započeti neki razgovor s nepoznatom osobom. Ali ovaj put nisam marila za ništa. Bila sam puna entuzijazma, puna pozitive i odlučila sam krenuti u napad jer se ovakva ljubav, ljubav na prvi pogled ne događa svaki dan. Gurala sam se do zadnjeg dijela tramvaja. Čula sam kako mi ljudi psuju iza leđa ali me ni to nije smetalo. Usput sam vidjela svoj odraz na jednom od zamagljenih prozora(koliko bakterija i dugih sranja je bilo na tim prozorima, fuj!!). I što sam vidjela?! Užas!!!! Kosa mi je bila skroz raščupana, olovka za oči razmazana, obrazi jako, jako rumeni a kava koju sam držala mi se prolila po kaputiću. No, ništa zato.. Pokušala sam izvući najbolje: kosu sam začešljala rukom(prije toga sam morala izvući ruke iz rukavica i rukavice spremiti u džepove što je u ovakvoj gužvi bilo gotovo nemoguće), olovku sam malo popravila s dva uspješna poteza prstom a mrlju sam prekrila ionako predugim šalom. Dok sam došla do zadnjeg dijela tramvaj se naglo zaustavio i bili smo na drugoj stanici. Skoro sam pala ali ljudi koji su se stiskali oko mene su zaustavili još jednu sramotu. I napokon sam ga vidjela. Muka mi se isplatila.. Za takav osmijeh vrijedi platiti i kemijsko čišćenje za kaputić i sve drugo! Znala sam: to je to. Te oči, ti zubi, to......me je gledalo s druge strane prozora. Neeeeeee!! Izašao je!! Baš na ovoj stanici!! Sudbina se opet samo poigravala sa mnom. Imala sam osjećaj da gubim sve konce iz ruku. Nije trebalo tako biti, trebala je to biti ljubav i trebali smo se upoznati i ići na kavu i vjenčati se i imati četvero prekrasne djece koja bi pokupila njegove zube i moje oči. Imao je jaknu boje mog kaputića.. Sve se tako lijepo poklapalo.. Sjela sam na prvo slobodno mjesto(za koje sam tek poslije shvatila da je bilo jako čudno što sam ga u takvoj gužvi uspjela pronaći) i sva utučena gledala kroz prozor. Vidjela sam da gleda prema tramvaju, gledao je u mene i smijao se. Nije se više smješkao, sada se smijao. I njegova prekrasna kožna rukavica se podigla u zrak i njegova ruka se podigla u zrak i mahnula je. On je mahnuo.. I gledao me je u oči i smijao se.. Joj, pa meni je mahnuo. Nabacila sam najljepši osmjeh(čak nije morao biti ni umjetni) i odlučila da se sudbina više ne smije petljati. Ovaj put ću ja uzeti stvar u svoje ruke(kao da to nisam već i prošli put napravila i kako je ispalo?!)!
nastavak slijedi...

- 10:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2007.

....dosada....

Razmišljam već par dana kako bi bilo u redu napisati novi post al nikako da smislim nek dobru temu o kojoj bih stvarno mogla pisati.. A vrijeme mi je već polako.. Pa, ništa se ne događa jer su svi oko mene bolesni.. I ja se nekako nadam zarazi jer mi se neda učiti latinski a moram.. Samo bi spavala po cijele dane jer je vrijeme tako grozno i tako je hladno a nema sunca ni ničega. Sve je mutno, tmurno i bljutavo.. Ma fuj..! Nisam raspoložena za ništa i ne mogu se natjerati na ništa. E, da u boxu sam postavila pitanje na koje očekujem odgovor, pa kad budete ostavljali koment kojem se iskreno nadam(užasno puno ljudi mi dolazi na blog a nitko ne komentira), ostavite odg i na to pitanje..pusa

- 16:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 30.01.2007.

Ljudska zloba

Nije da sam udeprimirana al mi je baš glupo što su ljudi takvi kakvi jesu.. Mislim, kuda ide ovaj svijet?! Svi su tako pokvareni i nitko ne misli na druge nego samo na sebe i svi se prave da su dobri sa svima a to tako nije istina. Bilo bi prekrasno kad bi ljudi bili iskreni, bio bi to veeeeeliki napredak za cijelu ovu civilizaciju, vjerovali vi to ili ne.. Prekasno je za popravak, ili možda nije?! Male bebice kada se rode su prazne, kao prazne memorije na koje moraš nešto usnimiti. Skupljaju informacije poput spužvi.. Zašto im dajemo krive informacije? Od roditelja, preko bližeg kruga prijatelja, do rodbine.. Zašto smo naviknuti nositi se sa zlobom i navikavamo i njih na to, od malena?! Možda zato što smo i mi na to naviknuti još kad nismo znali hodati?! Al kada se stvorila ta zloba? Nekad je nedje morala postojati neka sklopkica i neka generacija ljudi koja je sve poremetila. Cijelu koncepciju ovog svijeta.. Nešto su pokvarili i nikad nitko više nije znao i uspio popraviti! Žalosno ali istinito, uvijek je lakše pokidati nešto nego pokušati ga održati čitavim ili ga poslje čak popravit.. Znanstvenici samo nešto otkrivaju, zašto nitko nije našao lijek za ovu pojavu??

- 09:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.01.2007.

Prvi post..

Also, hajdmo početi.. Wau, dobar početak.. Uglavnom, eto da i ja pokrenem novi blog. Imala sam blog prije nekoliko mejseci ali sam ga zbog nekih događaja u životu ugasila, kao, počinjem sve ispočetka i te fore. Pa eto, sad stvarno počinjem sve po novom.. Još sve miriši na novo.. mmmm, kao kad kupiš neku novu odječicu i doneseš je kući i prvi put je obučeš, skineš etiketu i još miriši na trgovinu, jednostavno, miris novih stvari.. Osjetiš kako ovaj blog tako miriši? Ja osjetim, jer cijela tako mirišim. Puno toga se promijenilo, većina stvari na bolje.. Pusam vas..

- 10:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.